Pitanje dobiva li proces promišljanja arhitekture punu vrijednost tek realizacijom ili ga se može vrednovati bez obzira na krajnji rezultat može biti predmetom rasprave. Pritom jednoznačan odgovor vjerojatno nije moguć. Promišljanje određenog arhitektonskog problema i njegova grafička definicija mogu imati veću težinu od samog građenja. Sloboda mišljenog i njeno ograničenje u građenom često je prisutna dihotomija. U arhitektovu monologu mogući su uzleti, koje je vrijedno i važno zabilježiti i zapamtiti čak i bez realnog oslonca na konkretnoj građevini. Imaginativni hod kroz dva nerealizirana projekta arhitekta Heinza Tesara pokazat će da arhitektura može značiti vrlo mnogo toga.